1 Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu.

2 Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema lećaše.

3 I vikahu jedan drugome govoreći: svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove.

4 I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima.

5 I rekoh: jaoh meni! pogiboh, jer sam čovjek nečistijeh usana, i živim usred naroda nečistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim očima.

6 A jedan od serafima doletje k meni držeći u ruci živ ugljen, koji uze s oltara kliještima,

7 I dotače se usta mojih i reče: evo, ovo se dotače usta tvojih, i bezakonje tvoje uze se, i grijeh tvoj očisti se.

8 Potom čuh glas Gospodnji gdje reče: koga ću poslati? i ko će nam ići? A ja rekoh: evo mene, pošlji mene.

9 A on reče: idi, i reci tome narodu: slušajte ali nećete razumjeti, gledajte ali nećete poznati.

10 Učini da odeblja srce tome narodu i uši da im otežaju, i oči im zatvori, da ne vide očima svojim i ušima svojim da ne čuju i srcem svojim da ne razumiju i ne obrate se i ne iscijele.

11 A ja rekoh: dokle Gospode? A on reče: dokle ne opuste gradovi da budu bez stanovnika i kuće da budu bez ljudi, i zemlja dokle sasvijem ne opusti,

12 I dokle Gospod opravi daleko ljude i bude sama pustoš u zemlji.

13 Ali će još biti u njoj desetina, pa će se i ona zatrti; ali kao hrast ili brijest kojima i kad zbace lišće ostaje stablo, tako će sveto sjeme biti njezino stablo.

Analiza
Pretraga