1 Teško tebi, koji pustošiš a tebe ne pustoše, i koji činiš nevjeru a tebi se ne čini nevjera; kad prestaneš pustošiti, bićeš opustošen, kad prestaneš činiti nevjeru, činiće ti se nevjera.

2 Gospode, smiluj se na nas, tebe čekamo; budi im mišica svako jutro, i spasenje naše u nevolji.

3 Narodi pobjegoše od jake vike, rasijaše se narodi što se ti podiže.

4 I pokupiće se plijen vaš kao što se kupe gusjenice, skočiće na nj kao što skaču skakavci.

5 Uzvišen je Gospod, jer nastava na visini; napuniće Sion suda i pravde.

6 I tvrđa vremena tvojega, sila spasenja tvojega biće mudrost i znanje; strah Gospodnji biće blago tvoje.

7 Eto, junaci njihovi viču na polju, i poslanici mirni plaču gorko:

8 Putovi opustješe, putnici ne putuju; pokvari ugovor, odbaci gradove, ne mari za čovjeka.

9 Zemlja tuži i čezne, Livan se stidi i vene, Saron je kao pustinja, Vasan i Karmil ogolješe.

10 Sada ću ustati, veli Gospod, sada ću se uzvisiti, sada ću se podignuti.

11 Zatrudnjećete slamom, rodićete strnjiku; gnjev vaš proždrijeće vas kao oganj.

12 I narodi će biti kao peći krečne, izgorjeće ognjem kao trnje posječeno.

13 Slušajte koji ste daleko što sam učinio, i koji ste blizu poznajte moć moju.

14 Grješnici u Sionu uplašiće se, drhat će spopasti licemjere, i reći će: ko će nas ostati kod ognja koji proždire? ko će nas ostati kod vječne žege?

15 Ko hodi u pravdi i govori što je pravo; ko mrzi na dobitak od nasilja; ko otresa ruke svoje da ne primi poklona; ko zatiskuje uši svoje da ne čuje za krv, i zažima oči svoje da ne vidi zla;

16 On će nastavati na visokim mjestima; gradovi na stijenama biće mu utočište, hljeb će mu se davati, vode mu se neće premicati.

17 Oči će ti vidjeti cara u krasoti njegovoj, gledaće zemlju daleku.

18 Srce će tvoje misliti o strahu govoreći: gdje je pisar? gdje brojač? gdje je onaj što pregleda kule?

19 Nećeš vidjeti žestoka naroda, naroda koji govori iz dubina da se ne razbira, u koga je jezik mutav da se ne razumije.

20 Pogledaj na Sion, grad praznika naših; oči tvoje neka vide Jerusalim, mirni stan, šator, koji se neće odnijeti, kojemu se kolje neće nigda pomjeriti, i nijedno mu se uže neće otkinuti.

21 Nego će nam ondje Gospod veliki biti mjesto rijeka i potoka širokih, po kojima neće ići lađa s veslima, niti će velika lađa prolaziti onuda.

22 Jer je Gospod naš sudija, Gospod je koji nam postavlja zakone, Gospod je car naš, on će nas spasti.

23 Oslabiše tvoja uža, ne mogu tvrdo držati katarke svoje ni razapeti jedra; tada će se razdijeliti velik plijen, hromi će razgrabiti plijen.

24 I niko od stanovnika neće reći: bolestan sam. Narodu koji živi u njemu oprostiće se bezakonje.