1 Teško onima koji postavljaju zakone nepravedne i koji pišu nepravdu,

2 Da odbiju od suda uboge, i da otimaju pravicu siromasima naroda mojega, da bi im plijen bile udovice i sirote grabež.

3 A što ćete činiti u dan pohođenja i pogibli koja će doći izdaleka? kome ćete pribjeći za pomoć? gdje li ćete ostaviti slavu svoju?

4 Da se ne bi unizila među roblje i među pobijene pala? Kod svega toga neće se odvratiti gnjev njegov, nego će ruka njegova još biti podignuta.

5 Teško Asiru, šibi gnjeva mojega, ako i jest palica u ruci njegovoj moja jarost.

6 Na narod licemjerni poslaću ga, i zapovjediću mu za narod na koji se gnjevim, da plijeni i otima, i da ga izgazi kao blato na ulicama.

7 Ali on neće tako misliti i srce njegovo neće tako suditi, nego mu je u srcu da zatre i istrijebi mnoge narode.

8 Jer će reći: knezovi moji nijesu li svi carevi?

9 Nije li Halan kao Harhemis? nije li Emat kao Arfad? nije li Samarija kao Damasak?

10 Kako je ruka moja našla carstva lažnijeh bogova, kojih likovi bijahu jači od Jerusalimskih i Samarijskih,

11 Neću li učiniti Jerusalimu i njegovijem lažnijem bogovima onako kako sam učinio Samariji i njezinijem lažnijem bogovima?

12 Ali kad svrši Gospod sve djelo svoje na gori Sionskoj i u Jerusalimu, tada ću obići plod ohologa srca cara Asirskoga i slavu ponositijeh očiju njegovijeh.

13 Jer reče: krjepošću ruke svoje učinih i mudrošću svojom, jer sam razuman; i premjestih međe narodima i blago njihovo zaplijenih i kao junak oborih stanovnike.

14 I ruka moja nađe kao gnijezdo bogatstvo u naroda, i kako se kupe jajca ostavljena tako pokupih svu zemlju, i ne bi nikoga da makne krilom ili da otvori usta i pisne.

15 Hoće li se sjekira veličati nad onijem koji njom siječe? hoće li se pila razmetati nad onijem koji njom radi? kao da bi prut mahao onijem koji ga digne, kao da bi se hvalio štap da nije od drveta.

16 Zato će Gospod, Gospod nad vojskama, pustiti na pretile njegove mršu, i slavu će njegovu potpaliti da gori kao oganj.

17 Jer će vidjelo Izrailjevo biti oganj, i svetac će njegov biti plamen, i upaliće i sažeći trnje njegovo i čkalj njegov u jedan dan.

18 I krasotu šume njegove i njive njegove, od duše do tijela, uništiće, i biće kao bjegunac kad iznemogne.

19 I što ostane drveta šume njegove, biće malo, da bi ih dijete moglo popisati.

20 I u to vrijeme ostatak Izrailjev i koji se izbave u domu Jakovljevu neće se više oslanjati na onoga ko ih bije, nego će se oslanjati na Gospoda sveca Izrailjeva istinom.

21 Ostatak će se obratiti, ostatak Jakovljev, k Bogu silnome.

22 Jer ako bude naroda tvojega, Izrailju, kao pijeska morskoga, ostatak će se njegov obratiti. Pogibao je određena, razliće se pravda.

23 Jer će Gospod, Gospod nad vojskama, izvršiti pogibao određenu u svoj zemlji.

24 Zato ovako veli Gospod, Gospod nad vojskama: ne boj se Asirca, narode moj, koji nastavaš na gori Sionu; prutom će te udariti i štap svoj podignuće na te kao u Misiru.

25 Jer još malo, i gnjev će prestati; tada će se jarost moja obratiti na njihovu pogibao.

26 Jer će podignuti na nj Gospod nad vojskama bič, te će biti kao rasap Madijanski kod kamena Oriva i kao štap njegov na moru, i podignuće ga kao u Misiru.

27 I tada će se skinuti breme njegovo s ramena tvojega i jaram njegov s vrata tvojega, i izlomiće se jaram od pomazanja.

28 Dođe u Ajat, prođe u Migron, u Mihmasu rasprti prtljag svoj.

29 Pođoše klancem, u Gavaji zanoćiše, prepade se Rama, Gavaja Saulova pobježe.

30 Viči iza glasa, kćeri Galimova; nek se čuje u Lais, jadni Anatote!

31 Madmina pobježe, stanovnici Gevimski utekoše.

32 Još jedan dan, pa će stajati u Novu, mahnuće rukom svojom na goru kćeri Sionske, na hum Jerusalimski.

33 Gle, Gospod, Gospod nad vojskama, okresaće silom grane; što je visoko posjeći će, i što je uzdignuto sniziće.

34 I gustu će šumu isjeći sjekirom, i Livan će pasti od silnoga.