1 I reče Gospod Mojsiju: idi k Faraonu, i reci mu: ovako veli Gospod: pusti narod moj, da mi posluži.

2 Ako li nećeš pustiti, evo ću moriti svu zemlju žabama.

3 I rijeka će se napuniti žaba, i one će izaći i skakati tebi po kući i po klijeti gdje spavaš i po postelji tvojoj i po kućama sluga tvojih i naroda tvojega i po pećima tvojim i po naćvama tvojim;

4 I na tebe i na narod tvoj i na sve sluge tvoje skakaće žabe.

5 I reče Gospod Mojsiju: kaži Aronu: pruži ruku svoju sa štapom svojim na rijeke i na potoke i na jezera, i učini nek izađu žabe na zemlju Misirsku.

6 I pruži Aron ruku svoju na vode Misirske, i izađoše žabe i pokriše zemlju Misirsku.

7 Ali i vračari Misirski učiniše tako svojim vračanjem, učiniše te izađoše žabe na zemlju Misirsku.

8 A Faraon dozva Mojsija i Arona i reče: molite Gospoda da ukloni žabe od mene i od naroda mojega, pak ću pustiti narod da prinesu žrtvu Gospodu.

9 A Mojsije reče Faraonu: čast da ti je nada mnom! dokle da mu se molim za te i za sluge tvoje i za narod tvoj da odbije žabe od tebe i iz kuća tvojih, i samo u rijeci da ostanu?

10 A on reče: do sjutra. A Mojsije reče: biće kako si kazao, da poznaš da niko nije kao Gospod Bog naš.

11 Otići će žabe od tebe i iz kuća tvojih i od sluga tvojih i od naroda tvojega; samo će u rijeci ostati.

12 I otide Mojsije i Aron od Faraona; i zavapi Mojsije ka Gospodu za žabe koje bješe pustio na Faraona.

13 A Gospod učini po riječi Mojsijevoj; i pocrkaše žabe, i oprostiše ih se kuće i sela i polja.

14 I na gomile ih grtahu, da je smrdjela zemlja.

15 A kad Faraon vidje gdje odahnu, otvrdnu mu srce, i ne posluša ih, kao što bješe kazao Gospod.

16 A Gospod reče Mojsiju: kaži Aronu: pruži štap svoj, i udari po prahu na zemlji, nek se pretvori u uši po svoj zemlji Misirskoj.

17 I učiniše tako: Aron pruži ruku svoju sa štapom svojim, i udari po prahu na zemlji, i postaše uši po ljudima i po stoci, sav prah na zemlji pretvori se u uši po cijeloj zemlji Misirskoj.

18 A gledaše i vračari Misirski vračanjem svojim da učine da postanu uši, ali ne mogoše. I bijahu uši po ljudima i po stoci.

19 I rekoše vračari Faraonu: ovo je prst Božji. Ali opet otvrdnu srce Faraonu, te ih ne posluša, kao što bješe kazao Gospod.

20 A Gospod reče Mojsiju: ustani rano i izađi pred Faraona, evo, on će izaći k vodi, pa mu reci: ovako veli Gospod: pusti narod moj da mi posluži.

21 Ako li ne pustiš naroda mojega, evo, pustiću na tebe i na sluge tvoje i na narod tvoj i na kuće tvoje svakojake bubine, i napuniće se bubina kuće Misirske i zemlja na kojoj su.

22 Ali ću u taj dan odvojiti zemlju Gesemsku, gdje živi moj narod, i ondje neće biti bubina, da poznaš da sam ja Gospod na zemlji.

23 I postaviću razliku između naroda svojega i naroda tvojega. Sjutra će biti znak taj.

24 I učini Gospod tako, i dođoše silne bubine u kuću Faraonovu i u kuće sluga njegovijeh i u svu zemlju Misirsku, da se sve u zemlji pokvari od bubina.

25 I Faraon dozva Mojsija i Arona, i reče im: idite, prinesite žrtvu Bogu svojemu ovdje u zemlji.

26 A Mojsije reče: ne valja tako; jer bismo prinijeli na žrtvu Gospodu Bogu svojemu što je nečisto Misircima; a kad bismo prinijeli na žrtvu što je nečisto Misircima na oči njihove, ne bi li nas pobili kamenjem?

27 Tri dana hoda treba da idemo u pustinju da prinesemo žrtvu Gospodu Bogu svojemu, kao što nam je kazao.

28 A Faraon reče: pustiću vas da prinesete žrtvu Gospodu Bogu svojemu u pustinji; ali da ne idete dalje; pa se molite za me.

29 A Mojsije reče: evo ja idem od tebe, i moliću se Gospodu da otidu bubine od Faraona i od sluga njegovijeh i od naroda njegova sjutra; ali nemoj opet da prevariš, i da ne pustiš naroda da prinese žrtvu Gospodu.

30 I otide Mojsije od Faraona, i pomoli se Gospodu.

31 I učini Gospod po riječi Mojsijevoj, te otidoše bubine od Faraona i od sluga njegovijeh i od naroda njegova; ne osta ni jedna.

32 Ali opet otvrdnu srce Faraonovo, i ne pusti naroda.

Analiza
Pretraga