1 Tada zapjeva Mojsije i sinovi Izrailjevi ovu pjesmu Gospodu, i rekoše ovako: Pjevaću Gospodu, jer se slavno proslavi; konja i konjika vrže u more.

2 Sila je moja i pjesma moja Gospod, koji me izbavi; on je Bog moj, i slaviću ga; Boga oca mojega, i uzvišivaću ga.

3 Gospod je velik ratnik; ime mu je Gospod.

4 Kola Faraonova i vojsku njegovu vrže u more; izbrane vojvode njegove utopiše se u Crvenom Moru.

5 Bezdani ih pokriše; padoše u dubinu kao kamen.

6 Desnica tvoja, Gospode, proslavi se u sili; desnica tvoja, Gospode, satr neprijatelja.

7 I mnoštvom veličanstva svojega oborio si one koji ustaše na te; pustio si gnjev svoj, i proždrije ih kao slamu.

8 Od daha nozdara tvojih sabra se voda; stade u gomilu voda koja teče; stinuše se vali usred mora.

9 Neprijatelj reče: tjeraću, stignuću, dijeliću plijen; nasitiće ih se duša moja, izvući ću mač svoj, istrijebiće ih ruka moja.

10 Ti dunu vjetrom svojim, i more ih pokri, i utonuše kao olovo u dubokoj vodi.

11 Ko je kao ti među silnima, Gospode? ko je kao ti slavan u svetosti, strašan u hvali, i da čini čudesa?

12 Ti pruži desnicu svoju, i proždrije ih zemlja.

13 Vodiš milošću svojom narod, koji si iskupio, vodiš krjepošću svojom u stan svetosti svoje.

14 Čuće narodi, i zadrhtaće; muka će spopasti one koji žive u zemlji Filistejskoj.

15 Tada će se prepasti starješine Edomske, junake Moavske spopašće drhat, uplašiće se svi koji žive u Hananskoj.

16 Spopašće ih strah i trepet; od veličine ruke tvoje zamuknuće kao kamen, dokle ne prođe narod tvoj, Gospode, dokle ne prođe narod, koji si zadobio.

17 Odvešćeš ih i posadićeš ih na gori našljedstva svojega, na mjestu koje si sebi za stan spremio, Gospode, u svetinji, Gospode, koju su tvoje ruke utvrdile.

18 Gospod će carovati dovijeka.

19 Jer uđoše konji Faraonovi s kolima njegovijem i s konjicima njegovijem u more, i Gospod povrati na njih vodu morsku; a sinovi Izrailjevi prijeđoše suhim posred mora.

20 I Marija proročica sestra Aronova uze bubanj u ruku svoju; a za njom izidoše sve žene s bubnjima i sviralama.

21 I otpijevaše im Marija: pjevajte Gospodu, jer se slavno proslavi; konja i konjika vrže u more.

22 Potom krenu Mojsije sinove Izrailjeve od Mora Crvenoga, i pođoše u pustinju Sur; i tri dana išavši po pustinji ne nađoše vode.

23 Odande dođoše u Meru, ali ne mogoše piti vode u Meri, jer bješe gorka; otuda se prozva mjesto Mera.

24 Tada stade narod vikati na Mojsija govoreći: šta ćemo piti?

25 I Mojsije zavapi ka Gospodu, a Gospod mu pokaza drvo, te ga metnu u vodu, i voda posta slatka. Ondje mu dade uredbu i zakon, i ondje ga okuša.

26 I reče: ako dobro uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega, i uščiniš što je pravo u očima njegovijem, i ako prigneš uho k zapovijestima njegovijem i uščuvaš sve uredbe njegove, nijedne bolesti koju sam pustio na Misir neću pustiti na tebe; jer sam ja Gospod, ljekar tvoj.

27 I dođoše u Elim, gdje bijaše dvanaest izvora i sedamdeset palama; i ondje stadoše u oko kod vode.