1 I reče Gospod Mojsiju govoreći:

2 Posveti mi svakoga prvenca, što god otvora matericu u sinova Izrailjevijeh, i od ljudi i od stoke; jer je moje.

3 I Mojsije reče narodu: pamtite ovaj dan, u koji izidoste iz Misira, iz doma ropskoga, jer vas rukom krjepkom izvede Gospod odande; neka se dakle ne jede ništa s kvascem.

4 Danas izlazite, mjeseca Aviva;

5 Pa kad te Gospod uvede u zemlju Hananejsku i Hetejsku i Amorejsku i Jevejsku i Jevusejsku, za koju se zakleo ocima tvojim da će ti je dati, zemlju u kojoj teče mlijeko i med, tada da služiš službu ovu ovoga mjeseca;

6 Sedam dana jedi hljebove prijesne, a sedmi dan neka je praznik Gospodnji.

7 Hljebovi prijesni da se jedu sedam dana, i da se ne vidi u tebe ništa s kvascem, niti da se vidi u tebe kvasac u cijelom kraju tvom.

8 I kazaćeš sinu svojemu u taj dan govoreći: ovo je za ono što mi je učinio Gospod kad sam izlazio iz Misira.

9 I neka ti bude kao znak na ruci tvojoj i kao spomen pred očima tvojima, da ti zakon Gospodnji bude u ustima; jer te je rukom krjepkom izveo Gospod iz Misira.

10 Zato vrši zakon ovaj na vrijeme, od godine do godine.

11 I kad te uvede Gospod u zemlju Hananejsku, kao što se zakleo tebi i tvojim ocima, i da ti je,

12 Odvajaćeš Gospodu što god otvora matericu, i od stoke tvoje što god otvora matericu, što je muško, da bude Gospodu.

13 A svako magare prvenče otkupi jagnjetom ili jaretom; ako li ga ne bi otkupio, slomi mu vrat. Ali svakoga prvenca čovječijega između sinova svojih otkupi.

14 A kad te zapita sin tvoj unapredak govoreći: šta je to? reci mu: rukom krjepkom izvede nas Gospod iz Misira, iz doma ropskoga.

15 Jer kad otvrdnu Faraon, te nas ne htje pustiti, pobi Gospod sve prvence u zemlji Misirskoj od prvenca čovječijega do prvenca od stoke; zato prinosim Gospodu sve muško što otvora matericu, a svakoga prvenca sinova svojih otkupljujem.

16 I to neka ti je kao znak na ruci i kao počeonik među očima tvojima, da nas je rukom krjepkom izveo Gospod iz Misira.

17 A kad Faraon pusti narod, ne odvede ih Bog putem k zemlji Filistejskoj, ako i bješe kraći, jer Bog reče: da se ne pokaje narod kad vidi rat, i ne vrati se u Misir.

18 Nego Bog zavede narod putem preko pustinje na Crvenom Moru. A vojničkim redom izidoše sinovi Izrailjevi iz zemlje Misirske.

19 I Mojsije uze kosti Josifove sa sobom; jer bješe zakleo sinove Izrailjeve rekavši: zaista će vas pohoditi Bog, a tada iznesite kosti moje odavde sa sobom.

20 Tako otišavši iz Sohota stadoše u oko u Etamu, nakraj pustinje.

21 A Gospod iđaše pred njima danju u stupu od oblaka vodeći ih putem, a noću u stupu od ognja svijetleći im, da bi putovali danju i noću.

22 I ne uklanjaše ispred naroda stupa od oblaka danju ni stupa od ognja noću.