1 Tada odgovori Elifas Temanac i reče:

2 Ako ti progovorimo, da ti neće biti dosadno? ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori?

3 Gle, učio si mnoge, i ruke iznemogle krijepio si;

4 Riječi su tvoje podizale onoga koji padaše, i utvrđivao si koljena koja klecahu.

5 A sada kad dođe na tebe, klonuo si; kad se tebe dotače, smeo si se.

6 Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?

7 Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni?

8 Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju.

9 Od dihanja Božijega ginu, i od daha nozdara njegovijeh nestaje ih.

10 Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi lavićima satiru se.

11 Lav gine nemajući lova, i lavići rasipaju se.

12 Još dođe tajno do mene riječ, i uho moje doču je malo.

13 U mislima o noćnijem utvarama, kad tvrd san pada na ljude,

14 Strah poduze me i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje,

15 I duh prođe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se.

16 Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred očima mojima, i mučeći čuh glas:

17 Eda li je čovjek pravedniji od Boga? eda li je čovjek čistiji od tvorca svojega?

18 Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anđela svojih nalazi nedostataka;

19 Akamoli u onijeh koji stoje u kućama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac.

20 Od jutra do večera satru se, i nestane ih navijek da niko i ne opazi.

21 Slava njihova ne prolazi li s njima? Umiru, ali ne u mudrosti.

Analiza
Pretraga