1 Još nastavi Jov besjedu svoju i reče:

2 O da bih bio kao pređašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog čuvaše,

3 Kad svijetljaše svijećom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hođah po mraku,

4 Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,

5 Kad još bijaše svemogući sa mnom, i djeca moja oko mene,

6 Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi točaše ulje potocima,

7 Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:

8 Mladići videći me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,

9 Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,

10 Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.

11 Jer koje me uho čujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viđaše, svjedočaše mi

12 Da izbavljam siromaha koji viče, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;

13 Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;

14 U pravdu se oblačih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.

15 Oko bijah slijepcu i noga hromu.

16 Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.

17 I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.

18 Zato govorah: u svojem ću gnijezdu umrijeti, i biće mi dana kao pijeska.

19 Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noć na mojim granama.

20 Slava moja pomlađivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.

21 Slušahu me i čekahu, i mučahu na moj svjet.

22 Poslije mojih riječi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.

23 Jer me čekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd.

24 Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.

25 Kad bih otišao k njima, sjedah u začelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.

Analiza
Pretraga