1 Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira.

2 Kao cvijet niče, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje.

3 I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom!

4 Ko će čisto izvaditi iz nečista? Niko.

5 Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu među, preko koje ne može prijeći.

6 Odvrati se od njega da počine dokle ne navrši kao nadničar dan svoj.

7 Jer za drvo ima nadanja, ako se posiječe, da će se još omladiti i da neće biti bez izdanaka;

8 Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov,

9 Čim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.

10 A čovjek umire iznemogao; i kad izdahne čovjek, gdje je?

11 Kao kad voda oteče iz jezera i rijeka opadne i usahne,

12 Tako čovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neće se probuditi niti će se prenuti oda sna svojega.

13 O da me hoćeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti!

14 Kad umre čovjek, hoće li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću dokle mi dođe promjena.

15 Zazvaćeš, i ja ću ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjećeš.

16 A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj.

17 Zapečaćeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja.

18 Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega,

19 I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje čovječije obraćaš u ništa.

20 Nadvlađuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga.

21 Ako sinovi njegovi budu u časti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine.

22 Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.

Analiza
Pretraga