1 Potom dvadeset četvrtoga dana toga mjeseca skupiše se sinovi Izrailjevi posteći i u kostrijeti i posuvši se zemljom.

2 I odvoji se sjeme Izrailjevo od svijeh tuđinaca, i stadoše te ispovijedahu grijehe svoje i bezakonja otaca svojih.

3 I stajahu na svom mjestu, te im se čitaše zakon Gospoda Boga njihova četvrt dana, a drugu četvrt ispovijedahu se i poklanjahu se Gospodu Bogu svojemu.

4 A Isus i Vanije, Kadmilo, Sevanija, Vunije, Serevija, Vanije i Hananije popevši se na mjesto podignuto za Levite vapijahu glasom velikim ka Gospodu Bogu svojemu.

5 I rekoše Leviti Isus i Kadmilo, Vanije, Asavnija, Serevija, Odija, Sevanija i Petaja: ustanite, blagosiljajte Gospoda Boga svojega od vijeka do vijeka; i da se blagosilja ime tvoje slavno i uzvišeno svrh svakoga blagoslova i hvale.

6 Ti si sam Gospod; ti si stvorio nebo, nebesa nad nebesima i svu vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i sve što je u njima, i ti oživljavaš sve to, i vojska nebeska tebi se klanja.

7 Ti si Gospod Bog, koji si izabrao Avrama i izveo iz Ura Haldejskoga i nadio mu ime Avraam;

8 I našao si srce njegovo vjerno pred sobom, i učinio si s njim zavjet da ćeš dati zemlju Hanansku, Hetejsku, Amorejsku, Ferezejsku i Jevusejsku i Gergesejsku, da ćeš dati sjemenu njegovu, i ispunio si riječi svoje, jer si pravedan.

9 Jer si pogledao na muku otaca naših u Misiru, i viku njihovu čuo si na Moru Crvenom;

10 I učinio si znake i čudesa na Faraonu i na svijem slugama njegovijem i na svem narodu zemlje njegove, jer si znao da su obijesno postupali s njima; i stekao si sebi ime, kao što se vidi danas.

11 I more si razdvojio pred njima, te prijeđoše posred mora suhim, i bacio si u dubine one koji ih gnahu kao kamen u vodu.

12 I u stupu od oblaka vodio si ih danju a noću u stupu ognjenom svijetleći im putem kojim će ići.

13 I sišao si na goru Sinajsku i govorio s njima s neba, i dao im sudove prave i zakone istinite, uredbe i zapovijesti dobre.

14 I obznanio si im subotu svoju svetu, i dao im zapovijesti i uredbe i zakon preko Mojsija sluge svojega.

15 I hljeb s neba dao si im u gladi njihovoj, i vodu iz kamena izveo si im u žeđi njihovoj, i rekao si im da idu i naslijede zemlju za koju si podigao ruku svoju da ćeš im je dati.

16 Ali oni i oci naši uzobijestiše se i otvrdnuše vratom svojim i ne slušaše zapovijesti tvojih.

17 Ne htješe slušati, i ne opominjaše se čudesa tvojih koja si im činio, nego otvrdnuše vratom svojim, i u odmetu svom postavljaše sebi vođa da se vrate u ropstvo svoje. Ali ti, Bože, koji opraštaš, koji si žalostiv i milostiv, koji dugo trpiš i velike si milosti, nijesi ih ostavio.

18 I onda kad načiniše sebi tele liveno i rekoše: ovo je tvoj Bog koji te je izveo iz Misira, i huliše veoma,

19 Ni onda ih radi velike milosti svoje nijesi ostavio u pustinji; stup od oblaka nije otstupao od njih danju vodeći ih putem, niti stup ognjeni noću svijetleći im putem kojim će ići.

20 I dao si im dobri svoj duh da ih urazumljuje, i mane svoje nijesi ustegao od usta njihovijeh, i vode si im dao u žeđi njihovoj.

21 I četrdeset godina hranio si ih u pustinji, ništa im nije nedostajalo: odijelo im ne ovetša i noge im ne otekoše.

22 I dao si im carstva i narode, i podijelio si ih po krajevima, jer naslijediše zemlju Sionovu, zemlju cara Esevonskoga, i zemlju cara Vasanskoga;

23 I umnožio si sinove njihove kao zvijezde nebeske, i uveo si ih u zemlju za koju si rekao ocima njihovijem da će ući u nju i naslijediti je.

24 I uđoše sinovi njihovi i naslijediše zemlju, i pokorio si im Hananeje stanovnike zemaljske i predao ih u njihove ruke, i careve njihove i narode zemaljske, da čine od njih što im je volja.

25 I tako uzeše tvrde gradove i zemlju rodnu, i naslijediše kuće pune svakoga dobra, studence iskopane, vinograde, maslinike i voćke mnoge, i jedoše i nasitiše se i ugojiše se, i blagovahu po velikoj tvojoj dobroti.

26 Ali te razgnjeviše i odmetnuše se tebe: baciše zakon tvoj za leđa i proroke tvoje pobiše, koji im svjedočahu da bi ih obratili k tebi, i huliše veoma.

27 Zato si ih davao u ruke neprijateljima njihovijem koji ih mučiše. A kad u nevolji svojoj vikaše k tebi, ti si ih uslišio s neba i po velikoj milosti svojoj davao si im izbavitelje, koji ih izbavljaše iz ruku neprijatelja njihovijeh.

28 Ali čim otpočinuše, opet činiše zlo pred tobom, zato si ih ostavljao u ruku neprijatelja njihovijeh da vladaju njima; a kad se obraćaše i vikaše k tebi, ti si ih uslišio s neba i izbavljao ih po milosti svojoj mnogo puta.

29 I opominjao si ih da bi ih obratio k zakonu svojemu, ali oni bijahu obijesni i ne slušaše zapovijesti tvojih i griješiše o tvoje zakone, koje ko vrši živ će biti kroz njih; i izmičući ramena svoja otvrdnuše vratom svojim i ne slušaše.

30 I trpio si ih mnogo godina opominjući ih duhom svojim preko proroka svojih; ali ne slušaše; tada si ih dao u ruke narodima zemaljskim.

31 Ali radi milosti svoje velike nijesi dao da sasvijem propadnu niti si ih ostavio, jer si Bog milostiv i žalostiv.

32 Sada dakle, Bože naš, Bože veliki, silni i strašni, koji čuvaš zavjet i milost, nemoj da je malo pred tobom što nas snađe sva ova muka, careve naše, knezove i sveštenike naše i proroke naše i oce naše i sav narod tvoj od vremena careva Asirskih do danas.

33 Ti si pravedan u svemu što nas je snašlo, jer si ti pravo učinio a mi smo bezbožno radili.

34 I carevi naši, knezovi naši i oci naši ne izvršivaše zakona tvojega niti mariše za zapovijesti tvoje i svjedočanstva tvoja, kojima si im svjedočio.

35 Jer u carstvu svom i u velikom dobru tvom koje si im činio, i u zemlji prostranoj i rodnoj koju si im dao, ne služiše tebi niti se povratiše od zlijeh djela svojih.

36 Evo, mi smo danas robovi; i još u zemlji, koju si dao ocima našim da jedu rod njezin i dobra njezina, evo mi smo robovi u njoj.

37 I ona rod svoj obilati rađa carevima koje si postavio nad nama za grijehe naše, i koji gospodare nad našim tjelesima i nad stokom našom po svojoj volji, te smo u velikoj tjeskobi.

38 A radi svega toga činimo tvrd zavjet i pišemo, a knezovi naši, Leviti naši, sveštenici naši pečate.

Analiza
Pretraga