5 A poslanici opet dođoše i rekoše: ovako veli Ven-Adad: poslao sam k tebi i poručio: srebro svoje i zlato svoje i žene svoje i sinove svoje da mi daš.
7 Tada dozva car Izrailjev sve starješine zemaljske i reče: gledajte i vidite kako ovaj traži zlo; jer posla k meni po mene i po sinove moje i po srebro moje i po zlato moje, i ja mu ne branih.
9 I reče poslanicima Ven-Adadovijem: kažite caru gospodaru mojemu: što si prvo poručio sluzi svojemu sve ću učiniti; ali ovo ne mogu učiniti. Tako otidoše poslanici i odnesoše mu taj odgovor.
10 A Ven-Adad posla k njemu i poruči: tako da mi učine bogovi i tako da dodadu! neće biti dosta praha od Samarije da svemu narodu koji ide za mnom dopadne po jedna grst.
13 Tada gle, pristupi jedan prorok k Ahavu caru Izrailjevu, i reče: ovako veli Gospod: vidiš li sve ovo mnoštvo? evo, ja ću ti ga dati u ruke danas da poznaš da sam ja Gospod.
15 Tada prebroji momke knezova zemaljskih, i bješe ih dvjesta i trideset i dva; poslije njih prebroji sav narod, sve sinove Izrailjeve, i bješe ih sedam tisuća.
23 A caru Sirskom rekoše sluge njegove: njihovi su bogovi gorski bogovi, zato nas nadjačaše; nego da se bijemo s njima u polju, zacijelo ćemo ih nadjačati.
25 Pa skupi vojsku kakva je bila ona koja ti je izginula, i konje kakvi su bili oni konji, i kola kao ona kola; pa da se pobijemo s njima u polju; zacijelo ćemo ih nadjačati. I posluša ih, i učini tako.
27 I sinovi Izrailjevi prebrojiše se, i ponesavši hrane izidoše pred njih. I stadoše u oko sinovi Izrailjevi prema njima, kao dva mala stada koza, a Sirci bijahu prekrilili zemlju.
28 Tada dođe čovjek Božji, i progovori caru Izrailjevu i reče: ovako veli Gospod: što Sirci rekoše da je Gospod gorski Bog a nije Bog poljski, zato ću ti dati u ruke sve ovo mnoštvo veliko da znate da sam ja Gospod.
31 A sluge mu rekoše: evo čuli smo da su carevi doma Izrailjeva milostivi carevi; da vežemo kostrijet oko sebe i da metnemo uzice sebi oko vratova, pa da izidemo pred cara Izrailjeva, da ako ostavi u životu dušu tvoju.
32 I vezaše kostrijet oko sebe, i metnuše uzice sebi oko vratova, i dođoše k caru Izrailjevu i rekoše: sluga tvoj Ven-Adad veli: ostavi u životu dušu moju. A on reče: je li još živ? brat mi je.
33 A ljudi uzeše to za dobar znak, i odmah da bi ga uhvatili za riječ rekoše: brat je tvoj Ven-Adad. A on reče: idite, dovedite ga. Tada Ven-Adad izide k njemu; a on ga posadi na svoja kola.
34 Tada mu reče Ven-Adad: gradove koje je uzeo otac moj tvome ocu, vratiću, i načini sebi ulice u Damasku kao što je otac moj učinio u Samariji. A on odgovori: s tom vjerom otpustiću te. I učini vjeru s njim, i otpusti ga.
39 A kad car prolažaše, on viknu cara i reče: tvoj sluga bijaše izašao u boj, a jedan došavši dovede mi čovjeka i reče: čuvaj ovoga čovjeka; ako li ga nestane, biće tvoja duša za njegovu dušu, ili ćeš platiti talanat srebra.
42 A on mu reče: ovako veli Gospod: što si pustio iz ruku čovjeka kojega sam ja osudio da se istrijebi, duša će tvoja biti za njegovu dušu i narod tvoj za njegov narod.